Ekranitis – utjecaj medija na razvoj djeteta predškolskog uzrasta
U svakodnevici 21. stoljeća postalo je gotovo nezamislivo provesti dan bez računala, tableta, TV-a, ne samo u životu odraslih, već i djece. Televizija dominira životom djece kako u urbanim tako i u seoskim sredinama, pa nije čudno što je upravo ona postala snažan faktor socijalizacije. Istraživanja pokazuju da danas djeca za ekranom provode i do četiri sata dnevno. U predškolskoj dobi, kada je razvoj dječjeg mozga u punom jeku, dijete je višesatno izloženo gledanju u ekran. Međutim, dok gleda u ekran dijete ne govori, ono šuti, mozak uopće nije uključen u aktivnost produkcije govora. Stoga, ne iznenađuje podatak kako sve veći broj djece ima usporen govorni razvoj i problema s izgovorom glasova. Nadalje, prilikom gledanja u ekran dijete satima gleda dvodimenzionalnu sliku, što rezultira usporenim razvojem dubinskog vida. Prirodno je da se dijete razvija kroz pokrete, istraživanja, opipavanja. Dok gleda u ekran dijete se ne kreće, već sjedi, pritišće tipke na mobitelu, računalu, ali ne skače, ne trči, ne penje se. Ne iznenađuje, stoga, što djeca pri padu ne znaju pružiti ruke kako bi ublažila posljedice pada i zaštitila glavu od ozljeda. Nadalje, kada gleda u ekran dijete se ne druži, ne uspostavlja kontakt s drugom djecom i/ili odraslima, ne razvija socijalne vještine, ne uči se zauzeti za sebe.
Prilikom gledanja u ekran djetetu nije dosadno, no dosada je zdrava i potrebna. Zašto? Zato jer tjera na razvoj mašte, inicijative, na akciju. Kada dijete gleda filmiće na Youtubu ne usmjerava pažnju samo, već njegovu pažnju kontrolira ekran i to često brzim, učestalim i neprirodnim izmjenama slika.
Iako su mediji tek na trećem mjestu kao izvori učenja nasilja, iza obitelji i društvenog okruženja, njihov utjecaj na formiranje stavova kod djece nije nimalo beznačajan.
U predškolskom periodu upravo po principu imitacije i identifikacije, djeca reagiraju na način na koji ih se potiče. Zahvaljujući medijima nasilje je često predstavljeno kao efikasan i jedino prihvatljiv način za rješavanje problema, posebno u crtićima. Nasiljem se koriste “dobri” i “loši” junaci. „Dobri junaci” bivaju nagrađeni za svoje nasilje, dok „loši” junaci često odgovaraju za svoje nasilje. Takvi sadržaji mogu kod djece izazvati strah, agresiju, pasivnost kako intelektualnu tako i fizičku, psihičku, socijalnu. Nadalje, mogu negativno utjecati na razvoj mašte i kritičkog razmišljanja.
Istraživanja utjecaja medija na djecu pokazuju da crtani filmovi prosocijalnog sadržaja koji hrabre na pomaganje i suradnju mogu povećati frekvenciju altruističkih i poželjnih ponašanja na svim dobnim razinama.
Ono na što često nailazimo u crtićima su i spolni stereotipi. Stereotip je relativno trajna kognitivna shema o zajedničkim, češće negativnim nego pozitivnim značajkama cijele grupe, nacije, rase. Studije pokazuju da su muški likovi brojčano nadmoćniji od ženskih likova u crtićima prikazivanima subotom ujutro. Još važnije, muški su likovi portretirani u većoj raznolikosti uloga i zanimanja. Ženski likovi su uglavnom prikazani kao kućanice, prijateljice, bake, tete, dadilje, učiteljice, tajnice, pjevačice, filmske zvijezde, konobarice i vještice.
Pozitivni učinci medija:
- zabava, a time i smanjenje stresa
- učenje o emocijama (imenovanje, prepoznavanje emocionalnih izraza lica, nošenje s emocijama)
- učenje osnovnih pojmova i koncepata i usvajanje novih znanja (primjerice putem kvalitetnog dječjeg, obrazovnog i dokumentarnog programa)
- učenje nekih prosocijalnih ponašanja, suradnje i empatije, poistovjećivanjem s pozitivnim junacima
- povećanje svijesti o važnim temama, primjerice nasilju, rasizmu i time lakše formiranje stavova o navedenim
Negativni učinci medija:
- povećana sklonost agresivnom ponašanju zbog :
- oponašanja takvih ponašanja u medijima,
- poistovjećivanja s nasilnim junacima,
- učenja da je nasilje opravdan način postizanja cilja,
- smanjene osjetljivosti na nasilje i time razvoja sve veće tolerancije na isto
- uočavanja da se nasilje ne sankcionira, nego često i nagrađuje,
- emocionalne smetnje, primjerice razvoj strahova, nesanice zbog stalnog ponovnog izlaganja emocionalno uznemirujućim sadržajima
- smanjena tjelesna aktivnost i boravak na zraku te moguća pretilost
- smanjena kreativnost
- smetnje pažnje i koncentracije
- smanjeni društveni kontakti i komunikacija unutar obitelji
Preporuke za roditelje:
- djetetu vremenski ograničiti gledanje televizije, korištenje računala, tableta na 1 do 2 sata dnevno
- ograničiti situacije u kojima se koristi tehnologija (nema televizije, tableta, mobitela za vrijeme obroka, neposredno pred odlazak na spavanje i sl.)
- kontrolirati sadržaje koje dijete gleda i ograničiti ih
- razgovarati i komentirati s djetetom program koji gleda te ga, po mogućnosti, pratiti zajedno s djetetom
- ne držati televizor, tablet, mobitel u dječjoj sobi
- svojim primjerom djetetu pokazati koja je uloga tehnologije, ne dopustiti da ona bude središte Vašeg doma, već poticati zajedničke aktivnosti i komunikaciju unutar obitelji
Mediji sami po sebi nisu niti dobri niti loši, nego su onakvi kakvima im dozvolimo da budu!
Helena Ivančić, mag. psych.
Literatura:
Bonačić, M. Ekranitis: kako ekrani utječu na razvoj mozga i igru
http://www.pitajmamu.hr/clanak/ekranitis-kako-ekrani-utjecu-na-razvoj-mozga-i-igru
Eron, L. D., & Huesmann, L. R. (1986). The role of television in the development of prosocial and antisocial behavior. U: D. Olweus, J. Block, & M. Radke-Yarrow: The developmentof antisocial and prosocial behavior: reasearch, theories, and issues.New York: Academic.
Glasovac, Z. (2010). Osnovno o medijima i njihovom mogućem utjecaju na djecu predškolske dobi. Belišće: Dječji vrtić Maslačak.
Ilišin, V., Marinović Bobinac, A., Radin,V. (2001). Djeca i mediji. Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži i Institut za društvena istraživanja u Zagrebu.
Rajović, R. (2012). Child development and the games that might damage it (UNICEF conference)
