Postavljanje granica i disciplina bez drame u odgoju djeteta

Jedna od značajnih dužnosti roditelja je naučiti dijete razlikovati prihvatljivo ponašanje od neprihvatljivog. Mnogi misle da je disciplina nešto negativno, strogo te je izjednačavaju s kažnjavanjem. Međutim, disciplina to nije. Riječ je o odgojnom stilu koji se oslanja na kvalitetan odnos između djeteta i roditelja, temeljen na čvrstoj međusobnoj povezanosti i povjerenju.  Uključuje pažnju, upute djetetu kako se ponašati, pohvale. Disciplinom dijete uči slijediti pravila i poštivati granice. Nadalje, uči da nakon svakog ponašanja slijede određene posljedice koje mogu biti pozitivne i negativne, kao i preuzeti odgovornost za svoje postupke.

Roditeljima, ali i djeci, u tome mogu pomoći dobro postavljena pravila ponašanja – što je dozvoljeno i što nije, a najdjelotvornija su kada poštuju potrebe obiju strana te kada su donesene u suradnji s djetetom. Važno je da su jasna, afirmativna, objašnjena u skladu s djetetovom dobi i usmjerena na željeno ponašanje. Postavljanjem pravila i predviđajući eventualne problematične situacije, izbjegava se mogući sukob s djetetom. Primjerice, zajedničkim dogovorom i postavljanjem pravila prije odlaska u trgovinu o tome što se točno mora kupiti za kućanstvo i što bi mogli kupiti djetetu, može se izbjeći nekontrolirana kupovina i ispadi u ponašanju djeteta jer nije dobilo ono što je poželjelo. Kako bi osigurali djelotvornost pravila, uz to što se trebaju dosljedno provoditi, potrebno je odrediti i posljedice za njihovo kršenje, ponovno u suradnji s djetetom. Nužno je objasniti djetetu što će se dogoditi ako prekrši pravila te se ga na taj način potiče da samo kontrolira i odabire svoje obrasce ponašanja.

Roditelj bi trebao imati u vidu dugoročne ciljeve, a ne se voditi kratkoročnim rješavanjem problema. Primjerice, ako djetetu govorimo: “Sram te bilo! Idi u svoju sobu…” kratkoročno mijenjamo ponašanje, ali s čime dijete odlazi u sobu? S osjećajem srama, straha, povučenosti. Discipliniranje kažnjavanjem kratkoročno „rješava“ problem, ali dugoročno može imati loš utjecaj na djetetov razvoj pozitivne slike o sebi, samopoštovanja te emocionalne regulacije (nošenja s teškim emocijama poput ljutnje, tuge ili straha). Važno je da dijete dobije poruku: „Ja sam tu. Slušam te. Razumijem te. Važno mi je što ti se događa.”. U literaturi se ovakav proces naziva empatičkim reflektiranjem ili reflektiranjem emocija. Ovakav pristup se odnosi na reagiranje odraslih na djetetove emocije koje uključuje uvažavanje djetetovih osjećaja, pomaže razumijevanju djetetovih potreba te pomaže djetetu da osjeća da ga se razumije. Zbog davanja riječi emocijama, dijete razvija samosvjesnost, temelj emocionalne inteligencije. Drugim riječima, djetetu treba osjećaj da ga se vidi, čuje, razumije i da nam je važno. Djetetu trebamo pokazati svoju empatiju, nije dovoljno da mi to osjećamo, ono treba jasno vidjeti da smo ovdje za njega, da ga slušamo, čujemo i razumijemo. Pokazivati empatiju ne znači da odobravamo to ponašanje niti da ćemo razmaziti dijete. To samo znači da će dijete lakše prihvatiti dogovorene granice.

Koraci u postavljaju granica i djelotvornom discipliniranju:

• Posvetite djetetu dovoljno pažnje i fizičkog kontakta tijekom dana. Djeca se ponekad ponašaju neprihvatljivo samo iz razloga da privuku pažnju.. Djetetu je i negativna pažnja pažnja. Odvojite vrijeme u danu kada ćete se posvetiti samo svom djetetu bez televizora, mobitela, usputnog obavljanja kućanskih poslova. Popričajte, zagrlite dijete odigrajte memory.
• Uočite i pohvalite poželjna ponašanja. Ljudski mozak ima tendenciju više primjećivati negativne stvari nego pozitivne. Tako i roditelji više pažnje pridaju negativnim oblicima ponašanja nego pozitivnim, ono pozitivno često uzimamo zdravo za gotovo. Kao i odrasli, i djeca vole priznanje i pohvalu da je ono što rade dobro i da je netko zbog toga ponosan na njih. Takav osjećaj ponosa dovodi do toga da dijete ponavlja poželjno ponašanje kako bi opet zavrijedilo pohvalu i priznanje. Omjer pohvala i prijekora bi trebao biti 3:1 ili čak 4:1. Meta-analizom stručnih studija dokazano je da nakon nekog vremena dolazi do velikog pomaka u ponašanju. Djeca sve češće ponavljaju poželjna ponašanja koja im donose pohvalu i priznanje, a negativni oblici ponašanja se smanjuju.
• Dajte djetetu na važnosti. Ponudite djetetu da bira i da se osjeća važnim kad god je to moguće. Davanjem izbora možete postaviti granice, ali i omogućiti djetetu osjećaj samostalnosti. Na primjer, pitajte: “Želiš li odjenuti crnu ili plavu majicu?“, „Želiš li pokupiti igračke sam ili da ti ja pomognem?“, „Želiš li prvo oprati zube ili obući pidžamu?“
• Da bi izbjegli nepotrebno vikanje i svađanje, dajte djetetu dovoljno vremena da izvrši nalog. Poželjno je brojati do pet nakon što djetetu date uputu, a nakon toga ju je potrebno opet ponoviti.
• Komunicirajte granice i fizičko zaustavljanje ponašanja („Ivane, Petar nije za udaranje“.).
• Usmjeravajte dijete na alternativne obrasce ponašanja („Možeš tražiti Jakova da ti posudi igračku ili možeš uzeti ovaj autić dok se Jakov ne poigra do kraja“.) Važno je istaknuti nešto što je djetetu prihvatljivo i što inače preferira.
• Omogućite djetetu da nauči iz prirodnih posljedica svog ponašanja. Kada dijete vidi do čega je dovelo njegovo ponašanje, dobiva uvid u direktne posljedice svog ponašanja. Primjerice, ukoliko namjerno potrga igračku više se neće moći s njom igrati, a Vi mu nećete kupiti novu. Ukoliko namjerno prolije mlijeko više neće moći dobiti drugo mlijeko za popiti. Ukoliko ne želi pospremiti igračke, Vi ćete ih pospremiti, ali se tada više s njima neće moći igrati cijeli dan.
• Jedna od disciplinskih metoda je i uskraćivanje privilegija. Ukoliko dijete odbija suradnju, morati će se odreći nečega što mu se sviđa. Pri korištenju ove metode treba paziti da se djetetu nikad ne uskraćuju hrana i spavanje, da za uskraćivanje odaberemo nešto što dijete voli (sladoled, slatkiše, crtić, odlazak u igraonicu), te da uskraćivanje bude vremenski ograničeno.
• Metoda isključenja ili time-out, pogotovo ukoliko djetetovo ponašanje ugrožava njegovu sigurnost ili sigurnost druge djece ili ukućana, daje vrlo pozitivne rezultate. Mjesto isključenja treba djetetu biti dosadno mjesto na kojem nema nikakvih drugih zanimacija, npr. stolica. Kupaona može biti opasna, a soba može postati igraonica pa nema efekta. Dovoljno je da dijete tamo ostane nekoliko minuta, primjerice onoliko dugo koliko ima godina, te mu treba kratko objasniti zbog čega je isključen. Ukoliko dijete odbija ići na mjesto isključenja sami ga odvedite i budite uz njega dok ne prođe vrijeme koje mora provesti u isključenju. Kada vrijeme isključenja prođe, pomozite djetetu da se uključi u neku novu aktivnost. Odradilo je svoju „kaznu“, zagrlite ga i ohrabrite na povratak i poželjno ponašanje.
• Jedna od metoda suočavanja s dječjim bijesom i ljutnjom je Ukoliko izljev ljutnje nije opasan za dijete ili druge, dovoljno je nastaviti s dosadašnjom aktivnosti ne obraćajući pažnju na dijete, no ipak ga treba držati „na oku“. Zapamtite da djeca čine i ponavljaju ono što „prolazi“. Ukoliko dijete ima ispad bijesa u dućanu i Vi ga podmitite tako da mu kupite slatkiše, vrlo vjerojatno će to učiniti i sljedeći put kad dođete u dućan.  U trenucima izljeva bijesa važno je da roditelj ostane smiren i sabran jer djeca osjete roditeljevu ljutnju i frustraciju što može samo pogoršati njihovo stanje.

Važno je znati da učinak ovih disciplinskih metoda neće uvijek imati trenutni učinak, ali ima dugoročan učinak u vidu razvijanja dobrog i kvalitetnog odnosa roditelj- dijete.  Za razliku od ovih dugoročnih metoda, neki roditelji će pribjeći kratkoročnim metodama kao što je fizičko kažnjavanje. Fizičko kažnjavanje možda naizgled postiže svoj cilj i dovodi do trenutnog prestanka nepoželjnog ponašanja, ali najviše zbog straha. Fizičkim kažnjavanjem dijete ne razvija svoj unutarnji sustav vrijednosti zbog kojeg će znati da neka ponašanja nisu prihvatljiva, već samo zbog straha od batina neće ponavljati nepoželjna ponašanja. Međutim, kada je siguran da roditelj nije u blizini i da će izbjeći batine, dijete je sklono ponovno ponoviti nepoželjno ponašanje. Osim toga, fizičko kažnjavanje povećava ljutnju i agresivnost kod djece, dovodi do pomaknute agresije te se dijete može ponašati agresivno prema nekom drugom da bi izbacilo svoj bijes. Djeca također ne razumiju dvostruke standarde, te smatraju ukoliko je roditeljima dozvoljeno tući djecu, da je i njima dozvoljeno tući druge kad nije po njihovom. Istraživanja pokazuju da su djeca koja su se fizički kažnjavala u djetinjstvu češće depresivna u odrasloj dobi, ispoljavaju više ljutnje i agresije, kasnije udaraju svoju djecu te su sklona fizičkom nasilju u braku.

Djeci je potrebna predvidljiva, nježna, brižna, suosjećajna disciplina koja im omogućava da se osjećaju sigurno, a osjećaj sigurnosti dovodi do opuštenosti te kapaciteta za svjesno donošenje odluka i prihvaćanje odgovornosti. Kada je djetetu najteže, tada mu najviše treba da ga se podsjeti da ga volimo, prihvaćamo, da je na sigurnom i da smo tu da mu pomognemo da se smiri, odnosno kada se djeca najgore ponašaju, tada najviše trebaju našu pomoć jer sami ne znaju drugačije. Ne postoji jedna, univerzalna disciplinarna tehnika koja se može primijeniti na svaku situaciju, stoga trebamo biti voljni razmišljati u hodu te smišljati različite načine da riješimo svaki problem koji se javi ovisno o odgojnom stilu, temperamentu i potrebama svakog pojedinog djeteta.

Helena Ivančić, mag. psych.

Literatura:

Berk, L. E. (2015). Dječja razvojna psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Buljan Flander, G. (2012). Ljubav i granice u odgoju djeteta

https://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/rijec-ravnateljice/ljubav-i-granice-u-odgoju-djeteta/

Vasta, R., Haith, M. M. i Miller, S. A. (1998). Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.